(analiza pesme broj 24 iz zbirke poezije Mrak će razumeti Leile Samarrai Mehdi)
NO 24
Volim ponoći bez umora
I ljubav bez razmišljanja
Proždirane usne
Između pospanog drveća i zore
Dete sam na plećima oblaka
Neću da zvuk ode predaleko
Ni svetionik da se izgubi u mraku
Ni čuvare što bdiju nad mojim tajnama
(Ni slavoluke od blata)
Želim košulju od srebra
Da pokrijem tuđe poglede
Želim samo tvoje oči između zidova
Dosta mi je zbunjenih i zavijanja u noći
I onih što me traže
I zaspu pre nego me nađu
Leila Samarrai Mehdi
Stepska Vučica. Duhovna sestra Stepskog Vuka, glavnog junaka istoimenog romana nemačkog nobelovca Hermana Hesea. Ona, doduše, možda sa svojim duhovnim bratom ne deli njegovo osećanje bolesne usamljenosti. Ali kao i svaki „stepski vuk“, i ona duboko oseća bolnu rascepljenost svoje duše, koju rastržu snažni međusobno suprotstavljeni porivi. No, baš kao i drugi „stepski vuci“, ni ona nema snage, hrabrosti, u krajnjoj liniji ni želje, da se u potpunosti preda nekom od svojih poriva. I ona je poput svog duhovnog brata, Stepskog Vuka, koji „usled izvesne slabosti i tromosti nije mogao da uzme zalet u slobodni, divlji svemir, nego je ostao prikovan za teško materinsko sazvežđe građanštine. Ovakav je njegov položaj u svetskom prostoru, ovakva je njegova vezanost. Većina intelektualaca i najveći deo umetnika pripadaju ovom tipu. Samo najsnažniji među njima uspevaju da probiju atmosferu građanske zemlje i da stignu u kosmički svet, ostali se mire sa sudbinom ili sklapaju kompromise, preziru građanštinu, a ipak joj pripadaju, jačaju je i veličaju, jer na kraju ipak moraju da je prihvate da bi mogli da žive. Za ove bezbrojne egzistencije to ne predstavlja tragediju, ali svakako krupnu nezgodu i zlu kob, u čijem se paklu njihovi talenti ispeku i postanu plodni.“ (Herman Hese: „Stepski Vuk“)
Naša Stepska Vučica ima dečiju nesputanost duha, ptičju raspevanost duše, ona peva „Dete sam na plećima oblaka“, spremna je i sposobna za najveće uzlete duha, njena duša bi da poleti u slobodu, kao oblak, kao ptica, no već u sledećem stihu pojavljuje se zebnja:
„Neću da zvuk ode predaleko
Ni svetionik da se izgubi u mraku“.
Ona se plaši sopstvenih izgovorenih misli, svojih strasno doživljenih osećanja, ne želi da za njih čuje previše ljudi („Ne želim da zvuk ode predaleko“). Istovremeno, plaši se da krene potpuno sama putem kojim je vodi njen slobodni duh, putem koji je tako često poput nemuštog tapkanja u mraku, potrebni su joj putokazi i odobrenje njenih duhovnih autoriteta, zastrašuje je pomisao da bi mogla ostati u „duhovnom mraku“, bez njihove pomoći i usmerenja – ne želi „svetionik da se izgubi u mraku“.
S jedne strane žudi za slobodom duha i duše, s druge se plaši slobode, jer sloboda duha i duše prečesto znači usamljenost – ljudi koji čuju za njene misli i osećanja možda je neće razumeti, možda će je osuditi i napustiti, a i putevi slobode moraju se samostalno tražiti, u mraku, bez dalje pomoći nekadašnjih neupitnih duhovnih autoriteta...
Da, naša Stepska Vučica plaši se usamljenosti. Svakako ne rado, ali bila bi spremna da žrtvuje bar deo svoje slobode, samo da „zvuk ne ode predaleko“, samo da ne mora potpuno sama da donosi odluke kojim smerom dalje zaploviti, bez pomoći duhovnih „svetionika“. Sasvim razumljivo, naravno. Kao i njen bes kada usled svog straha od toga da „zvuk ode predaleko“, pa da eventualno bude meta osude drugih ljudi, zapravo postane talac onih do kojih zvuk jeste dopro, a koji se onda postavljaju kao „čuvari koji bdiju nad njenim tajnama“. Jer ako se plaši usamljenosti, ona ne želi ni lažne prijatelje, ne podnosi licemerje („slavoluke od blata“)...
Suprotstavljeni porivi javljaju se i u njenim ljubavnim osećanjima. S jedne strane, u njoj plamti plamen raspusnika, predavanje slobodnoj ljubavi, poliamoriji... :
„Volim ponoći bez umora
I ljubav bez razmišljanja
Proždirane usne
Između pospanog drveća i zore“.
S jedne strane dakle strast („proždirane usne“) bez kontrole razuma („ljubav bez razmišljanja“). S druge strane, kako kaže na drugom mestu, u nekom drugom stihu:
„Želim samo tvoje oči između zidova“.
Dakle, u nekim posebnim okolnostima – u „sitne noćne sate“, između ponoći („Volim ponoći bez umora“) i zore – u doba dana (tj. noći) u koje je najslabija kontrola razuma, u „šumi“ („Između pospanog drveća“), kao simbolu nesvesnog, u koje tada, raskidajući okove racionalnog, slobodno ponire, ona se predaje svojem porivu raspusnosti, slobodne ljubavi, poliamorije...
Ali kada je ponovo pod kontrolom racionalnog dela svoje ličnosti, ušuškana unutar zidova razuma, ona se vraća konvencionalnom građanskom idealu romantične monogamne ljubavi („Želim samo tvoje oči između zidova“).
Jer za čijim bi očima i mogla žudeti? Možda za očima onih zbunjenih, što zaneme u ponoć, kada vide njeno slobodno, razuzdano biće? Onih koji tada, moguće je, polude od ljubomore, kao Hari Haler, Stepski Vuk, kada je u „magičnom pozorištu“ ugledao svoju voljenu Herminu u Pablovom ljubavnom zagrljaju? Dosta joj je takvih, jednako koliko joj je dosta i da, kao vučica, samotno zavija u noći... („Dosta mi je zbunjenih i zavijanja u noći“)
Možda bi njenu samotnost mogli zalečiti oni koji i ne dočekaju ponoć, koji odustanu („zaspu“) pre nego što upoznaju taj nesputani, iracionalni deo njenog bića? Ali na koji je to način, i šta to, oni zapravo traže? Zar takvima uopšte išta i vredi pokazati?
Jer zbog takvih ona i kaže:
„Želim košulju od srebra
Da pokrijem tuđe poglede“
Košulja od srebra, kao kakva pancir-košulja, štiti je od tuđih pogleda. Ne dozvoljava im da vide ono što je ispod košulje - sprečava ih da vide njeno biće u njegovoj nutrini. Košulja je, naime, od srebra, a srebro je jedan od simbola ženskosti. Tako da, u suštini, naša Stepska Vučica koristi svoju telesnu ženstvenost, svoju lepotu, kao kakvu pancir-košulju, koja je, privlačeći tuđe poglede, istovremeno štiti od prodiranja istih tih pogleda u njenu duhovnu nutrinu. Oni koji se zadovolje srebrnom košuljom, dakle njenom telesnom ženskošću, telesnom lepotom, ništa više od toga i ne zaslužuju. Neka ih, samo neka spiju...
S druge strane, oni „zbunjeni“ ne behu opijeni njenom telesnom lepotom. Osećali su negde u svom srcu da je njena telesna lepota tek školjka koja štiti biser što čuva u svojoj nutrini... Ostali su budni. Budni u noći, još jednom od simbola ženskog principa, poškropljeni nežnim sjajem ćutljive mesečeve svetlosti... (Ćutljive, ali i ćudljive...) Bili su u stanju upoznati njenu žensku duhovnu lepotu... Ali onda je stigla i ponoć... I ukazala im se i divlja, iracionalna, nagonska strana njene ličnosti... I zbunila ih je. Uplašila. Zgrozila. Ili pak učinila bolesno ljubomornim...
Ali eto, našla se i ta jedna osoba, koju ni njena telesna lepota nije zaslepela, ni divlji porivi njene slobodne duše zbunili... Napokon je našla savršenog partnera. Onu osobu koja zavređuje taj blistavi biser koji naša Stepska Vučica tako brižljivo skriva. Napokon ima kome da uputi reči: „Želim samo tvoje oči između zidova“, konačno ima kome da uputi taj najviši izraz svoje ljubavi...
Ili možda ipak nema?
Možda se zaista „potraga za savršenim partnerom ne sastoji od menjanja partnera, već od menjanja sebe.“ Možda je ipak istina da „Savršenog partnera pronaći ćete samo kad pronađete savršenog sebe.“
...
NO 24
Volim ponoći bez umora
I ljubav bez razmišljanja
Proždirane usne
Između pospanog drveća i zore
Dete sam na plećima oblaka
Neću da zvuk ode predaleko
Ni svetionik da se izgubi u mraku
Ni čuvare što bdiju nad mojim tajnama
(Ni slavoluke od blata)
Želim košulju od srebra
Da pokrijem tuđe poglede
Želim samo tvoje oči između zidova
Dosta mi je zbunjenih i zavijanja u noći
I onih što me traže
I zaspu pre nego me nađu
Leila Samarrai Mehdi
Stepska Vučica. Duhovna sestra Stepskog Vuka, glavnog junaka istoimenog romana nemačkog nobelovca Hermana Hesea. Ona, doduše, možda sa svojim duhovnim bratom ne deli njegovo osećanje bolesne usamljenosti. Ali kao i svaki „stepski vuk“, i ona duboko oseća bolnu rascepljenost svoje duše, koju rastržu snažni međusobno suprotstavljeni porivi. No, baš kao i drugi „stepski vuci“, ni ona nema snage, hrabrosti, u krajnjoj liniji ni želje, da se u potpunosti preda nekom od svojih poriva. I ona je poput svog duhovnog brata, Stepskog Vuka, koji „usled izvesne slabosti i tromosti nije mogao da uzme zalet u slobodni, divlji svemir, nego je ostao prikovan za teško materinsko sazvežđe građanštine. Ovakav je njegov položaj u svetskom prostoru, ovakva je njegova vezanost. Većina intelektualaca i najveći deo umetnika pripadaju ovom tipu. Samo najsnažniji među njima uspevaju da probiju atmosferu građanske zemlje i da stignu u kosmički svet, ostali se mire sa sudbinom ili sklapaju kompromise, preziru građanštinu, a ipak joj pripadaju, jačaju je i veličaju, jer na kraju ipak moraju da je prihvate da bi mogli da žive. Za ove bezbrojne egzistencije to ne predstavlja tragediju, ali svakako krupnu nezgodu i zlu kob, u čijem se paklu njihovi talenti ispeku i postanu plodni.“ (Herman Hese: „Stepski Vuk“)
Naša Stepska Vučica ima dečiju nesputanost duha, ptičju raspevanost duše, ona peva „Dete sam na plećima oblaka“, spremna je i sposobna za najveće uzlete duha, njena duša bi da poleti u slobodu, kao oblak, kao ptica, no već u sledećem stihu pojavljuje se zebnja:
„Neću da zvuk ode predaleko
Ni svetionik da se izgubi u mraku“.
Ona se plaši sopstvenih izgovorenih misli, svojih strasno doživljenih osećanja, ne želi da za njih čuje previše ljudi („Ne želim da zvuk ode predaleko“). Istovremeno, plaši se da krene potpuno sama putem kojim je vodi njen slobodni duh, putem koji je tako često poput nemuštog tapkanja u mraku, potrebni su joj putokazi i odobrenje njenih duhovnih autoriteta, zastrašuje je pomisao da bi mogla ostati u „duhovnom mraku“, bez njihove pomoći i usmerenja – ne želi „svetionik da se izgubi u mraku“.
S jedne strane žudi za slobodom duha i duše, s druge se plaši slobode, jer sloboda duha i duše prečesto znači usamljenost – ljudi koji čuju za njene misli i osećanja možda je neće razumeti, možda će je osuditi i napustiti, a i putevi slobode moraju se samostalno tražiti, u mraku, bez dalje pomoći nekadašnjih neupitnih duhovnih autoriteta...
Da, naša Stepska Vučica plaši se usamljenosti. Svakako ne rado, ali bila bi spremna da žrtvuje bar deo svoje slobode, samo da „zvuk ne ode predaleko“, samo da ne mora potpuno sama da donosi odluke kojim smerom dalje zaploviti, bez pomoći duhovnih „svetionika“. Sasvim razumljivo, naravno. Kao i njen bes kada usled svog straha od toga da „zvuk ode predaleko“, pa da eventualno bude meta osude drugih ljudi, zapravo postane talac onih do kojih zvuk jeste dopro, a koji se onda postavljaju kao „čuvari koji bdiju nad njenim tajnama“. Jer ako se plaši usamljenosti, ona ne želi ni lažne prijatelje, ne podnosi licemerje („slavoluke od blata“)...
Suprotstavljeni porivi javljaju se i u njenim ljubavnim osećanjima. S jedne strane, u njoj plamti plamen raspusnika, predavanje slobodnoj ljubavi, poliamoriji... :
„Volim ponoći bez umora
I ljubav bez razmišljanja
Proždirane usne
Između pospanog drveća i zore“.
S jedne strane dakle strast („proždirane usne“) bez kontrole razuma („ljubav bez razmišljanja“). S druge strane, kako kaže na drugom mestu, u nekom drugom stihu:
„Želim samo tvoje oči između zidova“.
Dakle, u nekim posebnim okolnostima – u „sitne noćne sate“, između ponoći („Volim ponoći bez umora“) i zore – u doba dana (tj. noći) u koje je najslabija kontrola razuma, u „šumi“ („Između pospanog drveća“), kao simbolu nesvesnog, u koje tada, raskidajući okove racionalnog, slobodno ponire, ona se predaje svojem porivu raspusnosti, slobodne ljubavi, poliamorije...
Ali kada je ponovo pod kontrolom racionalnog dela svoje ličnosti, ušuškana unutar zidova razuma, ona se vraća konvencionalnom građanskom idealu romantične monogamne ljubavi („Želim samo tvoje oči između zidova“).
Jer za čijim bi očima i mogla žudeti? Možda za očima onih zbunjenih, što zaneme u ponoć, kada vide njeno slobodno, razuzdano biće? Onih koji tada, moguće je, polude od ljubomore, kao Hari Haler, Stepski Vuk, kada je u „magičnom pozorištu“ ugledao svoju voljenu Herminu u Pablovom ljubavnom zagrljaju? Dosta joj je takvih, jednako koliko joj je dosta i da, kao vučica, samotno zavija u noći... („Dosta mi je zbunjenih i zavijanja u noći“)
Možda bi njenu samotnost mogli zalečiti oni koji i ne dočekaju ponoć, koji odustanu („zaspu“) pre nego što upoznaju taj nesputani, iracionalni deo njenog bića? Ali na koji je to način, i šta to, oni zapravo traže? Zar takvima uopšte išta i vredi pokazati?
Jer zbog takvih ona i kaže:
„Želim košulju od srebra
Da pokrijem tuđe poglede“
Košulja od srebra, kao kakva pancir-košulja, štiti je od tuđih pogleda. Ne dozvoljava im da vide ono što je ispod košulje - sprečava ih da vide njeno biće u njegovoj nutrini. Košulja je, naime, od srebra, a srebro je jedan od simbola ženskosti. Tako da, u suštini, naša Stepska Vučica koristi svoju telesnu ženstvenost, svoju lepotu, kao kakvu pancir-košulju, koja je, privlačeći tuđe poglede, istovremeno štiti od prodiranja istih tih pogleda u njenu duhovnu nutrinu. Oni koji se zadovolje srebrnom košuljom, dakle njenom telesnom ženskošću, telesnom lepotom, ništa više od toga i ne zaslužuju. Neka ih, samo neka spiju...
S druge strane, oni „zbunjeni“ ne behu opijeni njenom telesnom lepotom. Osećali su negde u svom srcu da je njena telesna lepota tek školjka koja štiti biser što čuva u svojoj nutrini... Ostali su budni. Budni u noći, još jednom od simbola ženskog principa, poškropljeni nežnim sjajem ćutljive mesečeve svetlosti... (Ćutljive, ali i ćudljive...) Bili su u stanju upoznati njenu žensku duhovnu lepotu... Ali onda je stigla i ponoć... I ukazala im se i divlja, iracionalna, nagonska strana njene ličnosti... I zbunila ih je. Uplašila. Zgrozila. Ili pak učinila bolesno ljubomornim...
Ali eto, našla se i ta jedna osoba, koju ni njena telesna lepota nije zaslepela, ni divlji porivi njene slobodne duše zbunili... Napokon je našla savršenog partnera. Onu osobu koja zavređuje taj blistavi biser koji naša Stepska Vučica tako brižljivo skriva. Napokon ima kome da uputi reči: „Želim samo tvoje oči između zidova“, konačno ima kome da uputi taj najviši izraz svoje ljubavi...
Ili možda ipak nema?
Možda se zaista „potraga za savršenim partnerom ne sastoji od menjanja partnera, već od menjanja sebe.“ Možda je ipak istina da „Savršenog partnera pronaći ćete samo kad pronađete savršenog sebe.“
...
Нема коментара:
Постави коментар